Zagrebačka ljubavna priča.
(Nada i Mijo)
 Ova ljubavna ali ujedno i životna priča dvoje ljudi, započela je krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća na jednom, tada popularnom plesnjaku. Jedan pogled bio je dovoljan da se dogodi ljubav. Mijo i Nada te su se večeri zaljubili, da bi tek nakon nekoliko izlazaka, plesnjaka i šetnji doznali da su gotovo susjedi; naime dijelile su ih samo dvije trešnjevačke ulice.
Slijedile su godine iskušenja za taj mladi ljubavni par. Mijo je zbog poslovnih obaveza morao dosta dugo izbivati iz Zagreba, a i njegovi roditelji su se protivili toj vezi. Unatoč svim preprekama i protivljenjima, njihova ljubav bila je jača, te su i roditelji popustili i blagoslovili tu vezu i budući brak. Nakon romantične prosidbe i kratkotrajnih zaruka, sudbonosno da izrekli su u rano proljeće 1950. u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji. Ubrzo je Mijo dobio posao u jednoj vodećoj zagrebačkoj firmi, gdje je vrlo brzo zauzeo i rukovodeće mjesto. Prve godine bračnog života proveli su u obiteljskoj kućici Nadinih roditelja, u kojoj se i rodila Dunja, njihova jedina kći.
Slijedom događaja, Nada je napustila posao i potpuno se posvetila svojoj maloj obitelji. Mijo se pak svojim radom brinuo za obitelj, točno onako kako je to tadašnji tipičan obrazac sretne i sređene obitelji nalagao, no na sreću oni su to i bili.
Kada mi je gospođa Dunja pričala ovu prekrasnu priču svojih roditelja, teško je mogla pobrojati sve one najupečatljivije uspomene iz obiteljskog života, zbog toga što ih zaista ima mnogo. Od mnogobrojnih izleta , rođendanskih proslava, božićnih i novogodišnjih slavlja, vjenčanja i ostalih obljetnica, pa sve do jednostavnih nedjeljnih objeda, koji su joj ostali urezani u sjećanje, ali i u sjećanje cijele obitelji. Sve te uspomene tvore nezaboravne slike iz života te sretne zagrebačke obitelji. Njezini roditelji bili su dakako uz nju i prilikom njezine udaje za gospodina Josipa, a i kasnije, kad su im se rodili unuci, Tomislav i Martina.
Nakon što je, davnih 80-ih godina, gospodin Mijo otišao u mirovinu, njezini su roditelji nastavili vrlo aktivnom životom, družeći se s prijateljima na brojnim izletima, putovanjima širom Hrvatske i veselim umirovljeničkim zabavama koje su ih držale vrlo vitalnima i mladima.
Nakon svih tih dugih godina braka došao je i Zlatni pir koji je proslavljen u krugu obitelji . Netko bi mogao reći da je tih 50 godina braka životna točka u kojoj se većina bračnih parova smiri, ali ne gospodin Mijo i gospođa Nada; oni su odlučili proslaviti i Dijamantni pir – 60 godina sretnog braka . Sama proslava započela je obnavljanjem zavjeta u crkvi sv. Blaža, gdje su jedno drugome obećali doživotnu ljubav, vjernost, strpljivost i predanost. Tako je i bilo, a tome su svjedočili i svi zaposlenici Doma Villa Brezovica.
Sadržaj sretnog braka koji je trajao više od 60 godina, teško je sažeti u samo nekoliko rečenica. Previše je sretnih i lijepih uspomena, kao i onih tužnih; previše je putovanja, susreta, ali i bolnih oproštaja od dragih osoba i prijatelja. Nitko još do sada nije uspio otkriti formulu za sretan život, međusobno razumijevanje i dugovječnu ljubav, a vjerojatno se to nikada ni neće dogoditi. Ta čarobna formula je jednostavno u nama ljudima a gospodin Mijo i gospođa Nada tu su čarobnu formulu prepoznali i zadržali za sebe cijelog svog zajedničkog života.
Često se kaže da ljubav ima i svoj početak i svoj kraj, ali zasigurno postoje i ljubavi koje traju zauvijek. Sigurni smo da je ljubav gospodina Mije i gospođe Nade jedna od takvih. Njih su dvoje pravi primjer da postoji ljubav na prvi pogled, te da takva ljubav može nepromijenjena trajati godinama. Naime, iako naše gospođe Nade već neko vrijeme nema među nama, ostala je jednako prisutna u našem sjećanju i srcima. U jednom srcu i dalje zauzima prvo i najvažnije mjesto, a to je srce njezinog supruga Mije.
Željeli bismo im zahvaliti što su nam svojim primjerom pokazali da vjernost i predanost partneru, životna sreća i ponajprije ljubav mogu savladati sve prepreke i nedaće koje donosi život.
Svima sretno Valentinovo!
Slike možete pogledati u galeriji... |
